Crni bor

Karakteristike

Crni bor (Pinus nigra Arnold) je crnogorično stablo iz porodice borovki (Pinaceae). Naraste do 40 metara visine. Krošnja je u početku široko jajasta i zaobljena a u kasnijoj dobi postaje široka i gotovo vodoravnog vrha. Kora je debela do 10 cm, tamnosiva, u starosti raspucana u duguljaste, nepravilne ljuske, luči obilje smole. Pupovi su okrugli i smolasti, veliki 1-2 cm, skupljeni u pršljenove. Iglice su tamnozelene, krute, ušiljenog vrha, dugačke 10-15 cm, široke do 2 mm i po dvoje iglice nalaze se u bjelkastom rukavcu dugom 1 cm. Ostaju na stablu 4-5 godina. Cvjetovi su jednospolni, cvatu sredinom proljeća. Muški cvjetovi su dugi 1,5-2,5 cm, skupljeni su po 3-10 u žućkaste, valjkaste rese na osnovi ovogodišnjih grančica. Ženski cvjetovi su u crvenkastim češerima na kratkoj stapci na vrhu ovogodišnjih izboja, građeni su od spiralno složenih plodnih ljusaka s dva sjemena zametka pri osnovi i pokriveni pokrovnim ljuskama. Zreli češeri su smeđi, manji i debeljuškasti, dugi 4-8 cm, široki 2-4 cm, na donjoj strani ljuske su čađavocrne. Dozrijevaju druge godine u rujnu i listopadu a otvaraju se naredno proljeće kada se ljuske češera rašire i oslobode sjemenke. Sjemenke su žućkastobijele do sivosmeđe, duge 4-7 mm, široko oko 4 mm, imaju tamnije isprugano, sjajno krilce duže 3-4 puta od sjemenke.

Stanište

Rasprostranjen je na području južne Europe, sjeverozapadne Afrike i u Maloj Aziji. Raste na suhim, toplim, kamenjarskim zemljištima, do 1600 m nadmorske visine. Često se sadi i u gradskim parkovima, pojedinačno ili u grupama. Skroman je u zahtjevima, podnosi sušu, otporan je na mraz, vjetar i gradska onečišćenja. Razmnožava se sjemenkom koja lako klije ili u uzgoju vegetativno cijepljenjem. Brzo raste u mladosti, živi oko 500 godina.

Postoji puno varijeteta crnog bora koje se razlikuje po geografskim područjima rasta, primarno se dijele na dvije podvrste:

• Pinus nigra subsp. nigra – Raste u južnoj i jugoistočnoj Europi, u Maloj Aziji. Iglice su krute, debele 1,5-2 mm.
• Pinus nigra subsp. salzmannii – Raste u zapadnoj Europi i sjevernozapadnoj Africi. Iglice su elastične, debele oko 1 mm.

Kod nas ističe dalmatinski crni bor (Pinus nigra subsp. nigra var. nigra, sin. Pinus nigra subsp. dalmatica) koja je u Hrvatskoj autohtona i endemična vrsta, može ga se naći na Braču, Hvaru i Korčuli. Vodi se kao gotovo ugrožena i strogo je zaštićena vrsta. Njegove iglice su duge 4-7 cm, češeri su tamnosmeđi i dugi 3,5-4,5 cm.

Od kultivara možemo napomenuti ‘Columnaris‘ koji je valjkaste forme i kratkih grana, ‘Pyramidalis‘ krošnja je piramidalna, češeri su plavkastozeleni, dugi do 12 cm, ‘Nana‘ je uspravnog i širokog rasta, visok do 3 metra, ‘Monstrosa‘ je niskog rasta, grane su kratke i debele, ‘Pendula‘ ima povijene grane.

Etimologija

Latinsko ime roda Pinus staro je ime za borove koje je je bilo u širokoj upotrebi za sve crnogorične biljke, ali isto tako i za biljke koje nemaju veze s porodicom borovki (Pinaceae), kao npr. za rod joha (Alnus) zbog malih češerića.^[1] Ime vrste nigra znači crn, a slični su nazivi i na stranim jezicima. Ime je dobio po tamnoj boji krošnje.^[2] Na stranim jezicima nazivi su Austrian pine, black pine (eng.), Schwarzkiefer, Schwarzföhre (njem.), pin noir d’Autriche, pin noir (fr.), pino nero (tal.), pino salgareño (špa.), pinheiro-larício (port.), črni bor (slo.).

Upotreba

Mlade iglice bogate vitaminom su C te se od njih može raditi čaj. Uberu se, nasjeckaju i preliju kipućom vodom. Kao i kod drugih borova jestive su i sitne sjemenke, unutrašnji dio kore i prokuhani pupovi.^[3]

Drvo je smolasto i teško se obrađuje. Zarezivanjem kore dobiva se terpentin a njegovom destilacijom proizvodi se terpentinsko ulje.

Galerija fotografija

Literatura

1. Laura Mason, (2013.), Pine, London: Reaktion Books
2. Toni Nikolić, Sanja Kovačić, Mirko Ruščić, Milenko Milović, Vanja Stamenković, Darko Mihelj, Nenad Jasprica, Sandro Bogdanović, Jasenka Topić, (2008.), Flora jadranske obale i otoka – 250 najčešćih vrsta, Zagreb: Školska knjiga d.d.
3. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
4. Čedomil Šilić, (1990.), Atlas drveća i grmlja, Sarajevo: Svjetlost
5. Emilija Vukićević, (1987.), Dekorativna dendrologija, Beograd: Naučna knjiga
6. Dario Kremer, Irena Krušić Tomaić, (2015.), Od sjemenke do ploda, Zagreb: Javna ustanova "Nacionalni park Sjeverni Velebit"
7. Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga