Čovječja ribica
Proteus anguinus
Čovječja ribica (Proteus anguinus L.) je vodozemac iz porodice glavašica (Proteidae). Tijelo je izduženo, nježno i jeguljasto tijelo bez pigmenta, dužine 23-30 cm. Koža je najčešće bijeložućkasta ili bijeloružičasta, a boja tijela potiče od površinskih kapilara. Glava je gotovo trouglasta, završava s kratkom i spljoštenom njuškom. kojoj se nalazi par zakržljalih očiju. Usta su mala a zubi su im sićušni kao i nosnice. Oči su prekrivene slojem kože. Na zadnjem dijelu glave se nalazi tri para razgranatih škrga. Rep im je bočno spljošten i okružen tankom perajom koja im pomažu u plivanju. Imaju dva para nogu; na prednjim su tri slabo razvijena prsta, dok se na zadnjim nogama nalaze po dva prsta.
Podvrsta crne čovječje ribice ((Proteus anguinus parkelj Sket & Arntzen) endem je podzemnih voda pokraj Črnomelja u Sloveniji. Za razliku od nominalne vrste, tijelo je tamnosmeđe ili crno, tek nešto duže tijelo a glava kraća s jačim mišićima čeljusti.
Stanište
Čovječja ribica naseljava podzemne vode i pećine dinarskog krša primorskog dijela Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te se smatra endemičnom vrstom ovog regiona. Odgovaraju joj mirne i hladne podzemne vode s temperaturom između 6 i 12°C. Na površinu dolaze protivno svojoj volji u rijetkim situacijama, kao što su jake kiše ili topljenje snijega, što ih izlaže velikim rizicima budući da su prilagođene isključivo podzemnom svijetu.
Žive obično u skupinama ispod kamenja i u pukotinama, izuzev kada seksualno aktivni mužjaci brane teritorije na kojima privlače ženke.
Razmnožavanje i prehrana
Spolnu zrelost postiže u dobi od oko 15 godina. Parenje započinje plesom mužjaka koji potom izbacuju spermatofore (paketiće sperme) a ženke ih prihvate svojom kloakom. Ovaj proces se može dogoditi više puta tokom nekoliko sati. Ženka 2-3 dana poslije polaže do 70 jajašca ispod kamena a ličinke se izležu nakon 3-6 mjeseci. Na temperaturama nižim od 15°C ženka umjesto da polaže jaja direktno rađa žive mlade.
Čovječja ribica se hrani različitim beskičmenjacima; račićima, glistama, povremeno kukcima i ličinkama i drugim sitnijim organizmima. Hranu ne žvače već cijelu proguta. Kako je prilagođena na podzemno stanište gdje nema puno hrane, može živjeti bez hrane dugo vremena a tada i pojesti veće količine odjednom. Prema nekim istraživanjima, saznato je da može preživjeti i do 10 godina bez hrane.
Čovječja ribica je ugrožena vrsta te se prema IUCN kriterijumu za ugroženost svrstava u kategoriju ranjive vrste (VU). Njihova izolacija u podzemnom okruženju čini ih ranjivim na promjene u kvaliteti voda te je stoga osobito važno prirodni ekosistem a time i njihovo jedinstveno stanište.
