Čičak

Karakteristike

Veliki čičak (Arctium lappa L.) je dvogodišnja zeljasta biljka iz porodice glavočika (Asteraceae). Stabljika je uspravna, snažna i razgranata, žljebasta, naraste do 150 cm visine. Korijen je mesnat, vretenast, svjetlosmeđe boje izvana a bjelkaste iznutra i jako dugačak – može narasti i do 1 metar a širine je do 2 cm. Listovi su ogromni, pogotovo oni bliže tlu, veliki do 50 cm, na prema vrhu su sve manji, cjelovitog su i valovitog ruba, na licu su zeleni, naličje je sivo pustenasto, peteljke donjih listova ispunjene su srčikom. Cvate u drugoj godini od srpnja do listopada. Cvjetovi su dvospolni, cjevasti, purpurnocrveni, skupljeni u kuglasti cvatove promjera oko 3 cm na vrhovima stabljika ili postranih ogranaka, zajedno čine guste grozdove. S vanjske strane obavijene su ovojnim listovima koji završavaju kukicama. Kada dozriju i osuše se lako se primaju za odjeću i krzno što im omogućuje rasprostranjenje. Sadrže mnoštvo sjemenki.

Stanište

Raširen je po cijelom svijetu. Raste uz putove, na livadama i zapuštenim zemljištima. Razmnožava se sjemenom.

Dobra je medonosna biljka, pčele sakupljaju nektar i bijeli pelud. Med je tamnocrvenkast, izraženog mirisa.^[1]

Uzgoj

Razmnožava se sijanjem u proljeće, voli bogatu i vlažnu zemlju te puno sunca iako se u šumama može naći kako raste u polusjeni ili sjeni. Zbog snažnog korijena otporna je biljka na sušu no jako se teško vadi. Vadi se obično u jesen kod prvogodišnje biljke ili na proljeće kao dvogodisnje biljke. Miješanjem piljevine sa zemljom kod sjetve korijen se kasnije lakše vadi i čisti.

Etimologija

Latinsko ime roda Arctium moguće da potječe od grčke riječi arktos (medvjed), vjerojatno zbog vunastog izgleda biljke. Ime vrste lappa bio je stari naziv za biljku kod Rimljana.^[2] Na stranim jezicima poznat je kao greater burdock (eng.), Große Klette (njem), grande bardane (fr.), bardana maggiore (tal.), navadni repinec (slo.).

Upotreba

Jestiv je korijen koji se vadi u prvoj godini vegetacije. ^[3]Popularna je hrana u Aziji gdje se dodaje juhama, u Japanu ga zovu gobo korijen. Ima blagi, sluzavi okus, koristi se kao povrće. Nakon što se svježi korijen ostruže gornji dio površine ostavi se namakati u vodi 10-tak minuta. Voda će promijeniti boju i ona se baci. Bogat je ugljikohidratim, inulinom i koristi se za brz oporavak rekonvalestentima te kao tonik za krvožilni i urinarni sustav.

Mladi izdanci, listovi i peteljke su također jestivi, kao i stabljika koja se posječe se prije nego se cvjetovi otvore. Površinski dio joj se oguli i jede slično kao i šparoga. Mladi listovi sadrže 23-40 mg% vitamina C i oko 11 mg% karotina, sluzi, trjeslovine i nešto eteričnog ulja.^[4]

Čaj od korijena kao tradicionalni čistač krvi dobar je za kožne probleme (akne, psorijaza, ekcem) te kao tonik za jetru; gorke tvari koje sadrže pomažu kod apetita. Također je i diuretik te stimulira izlučivanje urina. Bogat je inulinom, te je koristan za osobe koje pate od dijabetesa i hiperglikemije.

U obliku uljnog macerata odličan je dodatak prirodnim šamponima. Koristan je protiv peruti i ispadanja kose.

Pripisuje mu se također biocidno djelovanje protiv insekata, nematoda i gljivica, iako u literaturi nema detaljnjijih informacija.^[5]

Kalendar branja

Tablica prikazuje okvirno vrijeme sakupljanja pojedinih dijelova biljke prema mjesecima kroz cijelu godinu.

Galerija fotografija

Literatura

1. Vjeroljub Umeljić, (2004.), U svijetu cvijeća i pčela: atlas medonosnog bilja, Split: Ilija Borković
2. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
3. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec ^{a b}
4. Mira Knežević, (2006.), Atlas korovne, ruderalne i travnjačke flore, Osijek: Poljoprivredni fakultet
5. Radovan Domac, (1994.), Flora Hrvatske – Priručnik za određivanje bilja, Zagreb: Školska knjiga
6. Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga