Borovica

Karakteristike

Obična borovica (Juniperus communis L.) je vazdazeleni grm ili niže stablo iz porodice čempresovki (Cupressaceae). Uspravna je rasta, naraste 5 metra visine iako rijetko može narasti do 15 metara. Grane su polegnute, uzdignute ili viseće, korijenov sustav je dobro razgranat, sa glavnom žilom. Kora je u mladosti glatka, crvenkasta do smeđa, u starijih primjeraka je sivosmeđa, izbrazdana i ljušti se u krpastim ljuskama. Pupovi su mali, zelenkasti ili smeđasti, ušiljenojajasti, prekriveni bodljastim ljuskama. Iglice su kratke, krute, u osnovi šire, šiljaste i jako bodljikave, duge 0,5-2 cm, široke do 2 mm, na licu imaju bijelu prugu, naličje je zeleno, smještene su gusto po tri u pršljenu a na biljci ostaju do 4 godine. Borovica je češće dvodomna biljka (muški i ženski cvjetovi nisu na istom stablu), a tek rjeđe jednodomna. Muški cvjetovi su jajasti i žuti, usmjereni prema gore i skupljeni su po 2-3 u pazušcima prošlogodišnjih iglica, pelud im je često bjelkast. Ženski cvjetovi su zeleni, uspravni, dugi 3-4 mm, rastu pojedinačno u pazušcima iglica, imaju 3-6 ljusaka pri dnu s po 1-2 sjemena zametka. Cvate u travnju i svibnju. Plodovi su male okruglaste bobice promjera 6-9 mm koje se nalaze na kratkim drškama, svaka sadrži po tri tvrde, jajolike, trobridne, smeđe sjemenke. Za dozrijevanje im je potrebno 2 godine kada iz zelene prelaze u tamnoplavu boju. U isto vrijeme mogu se naći nedozrele bobice i one koje će tek sljedeće godine sazrijeti.

Stanište

Prirodno je rasprostranjena na prostorima Europe, Azije, sjeverne Afrike i Sjeverne Amerike, raste od nizina do pretplaninskog pojasa na suhim i kamenitim, često škrtim zemljištima, na sunčanim obroncima, u svijetlim šumama i niskim šikarmaa, na bazičnom ili kiselom tlu. Sporo raste no živi vrlo dugo.

Kao varijetet borovice smatra se patuljasta kleka, planinska česmika ili klečica (Juniperus communis L. ssp. nana) koji naraste tek 20-50 cm visine no vrlo dobro je razgranat i tvoji gusti tepih a plod je nešto veći od obične borovice.

Uzgoj

Borovica se razmnožava sjemenoom i vegetativno reznicama ljeti ili cijepljenjem (ukrasni kultivari). Jako sporo raste, navodno joj je za 1 metar visine potrebno 20 godina. Odlično tolerira sušu, podnosi jaki mraz. Može živjeti vrlo dugo.

Od uzgojnih vrsta možemo napomenuti kultivare:

• ‘Hibernica‘ – grm visok 3-5 metra, usko stupolikog oblika, grane su usmjerene prema vrhu, iglice su plavkastozelene, duge 5-7 mm, manje bodljaste nego izvorna vrsta.
• ‘Suecica‘ – grm visine do 10 m, slično kao gornji kultivar jedino je široko valjkast a vrhovi uspravnih grana vise, iglice su bodljikave
• ‘Repanda‘ – razgranat grm visine tek do 40 cm, širine do 150 cm, iglice su duge 5-8 mm, na licu srebrnastobijele, naličje je zeleno, nisu bodljikave
• ‘Hornibrookii‘ – grm visine do 50 cm, širine do 2 m, grane su u početku prilegle uz zemlju, kasnije malo ispravljene, iglice duge 5-6 mm, nisu bodljikave

Etimologija

Latinsko ime roda Juniperus navodi se da potječe od latinske riječi juvenis (rano, mlad) i parus (rađati) čime se ukazuje na abortivno djelovanje bobica nekih vrsta. Ime vrste communis znači običan, uobičajen.^[1]

Na stranim jezicima nazivi su common juniper (eng.), Gemeiner Wacholder, Heide-Wacholder (njem.), genévrier commun (fr.), ginepro (tal.), enebro común (špa.), genebreiro, junípero-comum, zimbrão (port.), navadni brin (slo.).

Upotreba

Sakupljanje

Bobice se sakupljaju ujesen, no zbog vrlo bodljikavih iglica teže se ubiru. Može se ispod biljke rasprostrti neka tkanina kao pokrivač te se štapom bobice otresu i kada padnu sakupljaju se. Suše se na hladnom, suhom i prozračnom mjestu te se čuvaju u dobro zatvorenioj posudi na tamnom mjestu.

Bobice jedu ptičice iako je vrijednost bobica lošija u odnosu na druge plodove. Životinje koje brste zbog bodljikavosti ju uglavnom izbjegavaju, pogotovo ako im je dostupna druga hrana.

Sadržaj

Plodovi sadrže do 33% invertnog šećera, eterično ulje, flavonoidne glikozide, biflavonoide, proantocijanidine, katehinske trijeslovine, malo pektina i guma, vosak, smolu, organske kiseline.^[2]

Ljekovitost

Iglice borovice mogu se koristiti kao čaj, bogate su vitaminom C (100 mg%) i karotinom (2-3 mg%).

Bobice se koriste za začinjavanje hrane, najčešće kao dodatak varivima. Sirov okus im je intenzivno aromatičnog okusa, malo trpak.

Čaj od bobica je koristan kao diuretik i za poticanje apetita. U pučkoj medicini upotrebljava se za čišćenje krvi no izbjegava se njegova konzumacija kod slabosti bubrega, pogotovo za dužu upotrebu jer dolazi do oštećenja bubrega. Trudnice bi je također trebale izbjegavati.^[3]

• 2 g plodova prelije se šalicom kipuće vode i pije 2-3 puta dnevno, ne duže od 7-10 dana.

Plodovi borovice sadrže eterično ulje (0,5-3%) te se njeno ulje dobiveno destilacijom vodenom parom koristi u aromaterapiji. Zbog analgetskog i protuupalnog djelovanja korisno je kod upalnih i degenerativnih bolesti zglobova. Nalazi se također u recepturama za celulit i ponekad, zbog antiseptičnih osobina, u pripravcima za njegu kože sklone bubuljicama.

Kalendar branja

Tablica prikazuje okvirno vrijeme sakupljanja pojedinih dijelova biljke prema mjesecima kroz cijelu godinu.

Galerija fotografija

Literatura

1. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
2. Danica Kuštrak, (2005.), Farmakognozija : fitofarmacija, Zagreb: Golden marketing - Tehnička knjiga ^{a b}
3. Čedomil Šilić, (1990.), Atlas drveća i grmlja, Sarajevo: Svjetlost
4. Emilija Vukićević, (1987.), Dekorativna dendrologija, Beograd: Naučna knjiga
5. Jean-Denis Godet, (2000.), Drveće i grmlje : cvjetovi, listovi, pupovi i kora : Godetov vodič, Zagreb: Naklada C
6. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
7. Dario Kremer, Irena Krušić Tomaić, (2015.), Od sjemenke do ploda, Zagreb: Javna ustanova "Nacionalni park Sjeverni Velebit"
8. Paola Lanzara, Mariella Pizzetti, Francesco De Marco, Hugh Young, (1978.), Simon & Schuster’s Guide to Trees: A Field Guide to Conifers, Palms, Broadleafs, Fruits, Flowering Trees, and Trees of Economic Importance, New York: Simon and Schuster
9. Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga