Bijeli pauk
Misumena vatia
Karakteristike
Bijeli pauk (Misumena vatia Clerck) je član porodice račjih pauka (Thomisidae). Tijelo mu je široko, kratko, plosnato, slično raku. Ima osam nogu, a prve dvije su najduže. Može se kratiti u bočno smjeru, ali isto tako i naprijed i unatrag. Boja tijela, glave i nogu može biti ili žuta ili bijela, prilagođena je boji cvijeta na kojem love (tzv. aktivna mimikrija) čime oponašaju izgled okoliša kako bi se sakrili od predatora ali im takva kamuflaža značajno pomaže i u lovu na hranu. Proces promjene boje tijela se ne događa trenutno već prilagodba može trajati 6-25 dana. Ukupno imaju osam očiju raspoređenih u dva reda.
Ženke su veće od mužjaka i obično su dugačke 6–9 mm, dok su mužjaci dugi samo 3–4 mm. Ženke imaju svijetlu put s tamnijim stranama. Mogu imati smeđa ili crvena obilježja na trbuhu. Mužjaci su tamniji od ženki, s crvenim ili smeđim vanjskim ljuskama.
Mužjake se često može uočiti da im nedostaje jedna ili više nogu, što se dogodi uslijed napada grabežljivaca ili borbe s drugim mužjacima. Većina paukova može ponovno nadoknaditi izgubljeni ud ako im se taj gubitak dogodi u ranoj fazi.
Za čovjeka je bijeli pauk bezopasan budući da mu čeljust nije dovoljno snažna da probiju ljudsku kožu, a otrov je ionako preslab da bi naštetio bilokakvim većim životinjama.
Stanište
Rasprostranjen je kroz cijelu Europu ali ga se rijetko nalazi u krajnjem sjeveru dok na Islandu potpuno izostaje. Čest je i u Sjevernoj Americi. Staništa su mu travnjaci, cvjetnjaci i vrtovi, svugdje gdje ima cvijeća. Konkretnije, može ga se pronaći na djetelinama (Trifolium), zvončićima (Erigeron), ljutićima (Ranunculus), zlatnicama (Solidago), mlječikama (Asclepias) itd. Odrasle jedinke mogu se vidjeti od svibnja do srpnja.
Prehrana
Mesojedi su ali ne grade mreže kako bi lovili plijen, već pritajeno čekaju na biljkama ili na tlu u zasjedi, kako bi bili maksimalno spremni imaju već i noge otvorene. Kada plijen prođe pokraj njih, brzo ga i snažno zgrabe prednjim nogama i ubrizgaju mu otrov koji brzo djeluje a potom ga uz pomoć probavnih enzima usisaju. U lovu se oslanjaju na svoj vid i zbog toga su aktivni danju kada je lakše moći uočiti hranu.
Hrane se beskralješnjacima poput leptira, skakavaca, osa, osolikih muha, pčela, manjih kornjaša i malih mušica. Mladi se često hrane manjim plijenom kao što su trips i uši. U iznimnim situacijama, kada je plijen rijedak, mogu kao izvor hrane koristiti nektar i pelud.
Starije ženke trebaju velike količine hrane kako bi proizvele što veće leglo jaja. Zbog toga su teže i sporije, pa pažljivo biraju mjesto za lov.
Razmnožavanje
Razmnožavaju se u lipnju i srpnju. Mužjaci su vrlo pokretni i mogu prijeći velike udaljenosti dok traže ženke. Nakon parenja, ženke noću polažu jajašca na biljkama unutar gnijezda. Ženke imaju samo jedno leglo u svom životnom vijeku. Mladi se iz jajašca izlegnu nakon 3-4 tjedna a do jeseni postižu veličinu od oko 5 mm te tako prezime na tlu. Posljednji puta se presvlače u svibnju sljedeće godine.
Životni vijek im je prosječno dvije godine. Ženke najčešće brzo umiru nakon što se jaja izlegnu, dok mužjaci žive još kraće.
Neke ose koje se hrane jajima paukova prirodni su im neprijatelji. One polažu jaja u gnijezda paukova, a njihove ličinke se hrane jajima paukova. Jedan takav napad može potpuno uništiti gnijezdo pauka.
