Bijeli bušin
Cistus salviifolius
Karakteristike
Bijeli bušin (Cistus salviifolius L.) je drvenasta grmolika biljka iz porodice bušina (Cistaceae). Stabljike tvore gusti trm oko 30-100 cm visine. Listovi su jednostavni, ovalni, nasuprotni, tamnozeleni, nalaze se na kratkim peteljkama dugima 1-4 cm, grubi i naborani, dlakavi na obje strane, cjelovitog ruba, dugi 10-40 mm. Cvjetovi su pojedinačni ili rjeđe skupljeni po 2-4, krupni, promjera su 4-6 cm, nalaze se na dugim peteljkama. Čine ih pet bijelih latica, prašnici su žuti i brojni. Cvate od travnja do lipnja. Plod je tobolac dug 5-7 mm koji sadrži tamne sjemenke.
Stanište
Rasprostranjen je na području oko Sredozemlja u južnoj Europi, jugozapadnoj Aziji i sjevernoj Africi. Kod nas ga ima jedino u priobalnom području. Raste na suhim i sunčanim mjestima do 1200 m nadmorske visine, podnosi sparna vremena, sušu i zbog otpornih sjemenki na visoke temperature brzo se obnavlja nakon požara.
Uzgaja se kao ukrasna biljka, razvijeno je više kultivara.
Etimologija
Latinski naziv roda Cistus grčki je naziv za biljke,[1] potječe od starogračke riječi kisthos (košara). Ime vrste salviifolius ukazuje na sličnost listova s listovima ljekovite kadulje (Salvia officinalis). Na stranim jezicima nazivi su sage-leaved rock-rose, salvia cistus, Gallipoli rose (eng.), Salbeiblättrige Zistrose (njem.), ciste à feuilles de sauge, ciste femelle (fr.), cisto femmina (tal.), jaguarzo morisco, estepa negra, jara negra (špa.), žajbljelistni cistus (slo.).
Galerija fotografija
Literatura
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
- Toni Nikolić, Sanja Kovačić, Mirko Ruščić, Milenko Milović, Vanja Stamenković, Darko Mihelj, Nenad Jasprica, Sandro Bogdanović, Jasenka Topić, (2008.), Flora jadranske obale i otoka – 250 najčešćih vrsta, Zagreb: Školska knjiga d.d.