Bijeli bor

Karakteristike

Bijeli bor (Pinus sylvestris L.) je crnogorično stablo iz porodice borovka (Pinaceae). Naraste do 40 metara visine, deblo mu je do 1 metar široko. Krošnja je svijetlozelena i rijetka u starijim stablima zbog ogoljenog debla, grane su pršljenasto raspoređene. Korijen je snažan s izraženom žilom srčanicom koja prodire duboko u tlo, tvori i brojne bočne korijene. Kora je u mladosti tanka i crvenkastosmeđa a starenjem postaje sivosmeđa, debela i ispucala u tamno obrubljene ploče, na vrhu i na granama kora i kasnije ostaje crvenkastosmeđa. Pupoljci su jajasti, zaobljeni ili kratko ušiljeni, prekriveni svijetlim do tamnosmeđim ljuskama, smolasti, dugi 6-12 mm. Iglice su smještene u kiticama po dvoje, poluvaljkaste su, spljoštene, uvijene, gipke, bodljasto ušiljene, duge 4-7 cm, širok 2 mm, na stablu ostaju 2-3 godine. Cvate od travnja do lipnja. Muški cvjetovi su žuti, jajasti, dugi do 1 cm, skupljeni u 3-8 cm dugim nakupinama. Ženski češeri su na dršku, dugi 3-8 cm, široki 2-3 cm, drvenasti, u početku crvenkastoljubičasti i uspravni, kasnije posmeđe i budu povinuti unazad. Dozrijevaju u listopadu iduće godine, otpada u proljeće treće godine. Sjemenke su tamnosmeđe, duge 3-4 mm, krilce je 3-4 puta duže od sjemenke.

Postoji nekoliko vrsta bijelog bora koje se tek malo razlikuju.

Stanište

Prirodno je široko rasprostranjen na području većeg dijela Europe i sjeverne Azije, negdje tvori čište sastojine. Raste na različitim vrstama tla, na suhoj, pješčanoj ili kamenitoj i najčešće vapnenačkoj podlozi, također na siromašnim i kiselim tlima.

Uzgaja se i sadi kao ukrasno stablo, razvijeno je više kultivara. Stabla traže sunčano stanište, ne podnose sjenu, otporna su na mraz, uspijevaju i na siromašnijim i suhim tlima. Rastu uobičajeno 150-300 godina iako postoje zabilježeni primjerci na području Švedske i Norveške koji su stariji od 700 godina.

Varijabilna je vrste, od podvrsta opisanu su primjerice:

• Pinus sylvestris var. sylvestris – zabilježen je kod nas, iglice su svijetlozelene i duge oko 4 cm
• Pinus sylvestris var. zlatiborica – gornji dijelovi iglica u mladosti su zlatnožute boje
• Pinus sylvestris var. decumbens – grmolikog rasta, iglice su duge 2,5-3 cm, široke do 2 mm

Od kultivara možemo napomenuti ‘Fastigiata‘ koji ima valjkastu formu i naraste do 15 m visine, ‘Pyramidalis Glauca‘ je kupaste krošnje i plavozelenih iglica, ‘Nana‘ je patuljastog rasta, visoka te 50 cm, iglice su joj plavozelene i duge 2 cm, ‘Umbraculifera‘ je okruglaste i široke krošnje, iglice su srebrnaste i ‘Nivea‘ koja ima bijele iglice.

Etimologija

Latinsko ime roda Pinus staro je ime za borove koje se često koristilo i za druge crnogorične biljke, ali i za biljke koje nemaju veze s porodicom borovki (Pinaceae), kao npr. za rod joha (Alnus) zbog malih češerića.^[1] Ime vrste sylvestris znači šumski, pod imenom šumski bor poznat je i kod nas. Na stranim jezicima nazivi su Scots pine (eng.), Waldkiefer, Gemeine Kiefer, Rotföhre, Weißkiefer, Forche (njem.), pin sylvestre, pin du Nord (fr.), pino silvestre, pino di Scozia (tal.), pino silvestre, pino de Valsaín (špa.), pinheiro-da-escócia, pinheiro-silvestre (port.), rdeči bor (slo.), beli bor (sr.).

Upotreba

Sakupljaju se mladi izdanci i iglice u rano proljeće jer tada sadrže jako visoku razinu vitamina C (50-100 mg%^[2]). Od njih se radi čaj ili kućni sirup za liječenje organa dišnog sustava – kod kašlja, bronhitisa, promuklosti. Koriste se u što svježijem obliku jer se vitamin C sušenjem gubi. Mogu se koristiti i sjemenke (premda su sitne), unutrašnji dio kore i prokuhani pupovi.^[3]

• uvarak: mladi izbojci stave se u litru kipuće vode, ostave da odstoje 10 minuta i procijede. Pije se nekoliko šalica kroz dan.

Od iglica se destilacijom vodenom parom dobiva eterično ulje bogato monoterpenima. Korisno je kod reumatskih problema, dišnog sustava te za stimuliranje nadbubrežne žlijezde.

Drvo je dobre kvalitete, pogodno za obradu i različitu primjenu.

Galerija fotografija

Literatura

1. Laura Mason, (2013.), Pine, London: Reaktion Books
2. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec ^{a b}
3. Čedomil Šilić, (1990.), Atlas drveća i grmlja, Sarajevo: Svjetlost
4. Emilija Vukićević, (1987.), Dekorativna dendrologija, Beograd: Naučna knjiga
5. Jean-Denis Godet, (2000.), Drveće i grmlje : cvjetovi, listovi, pupovi i kora : Godetov vodič, Zagreb: Naklada C