Bijeli bljuštac

Karakteristike

Bijeli bljuštac (Bryonia alba L.) je zeljasta trajna biljka iz porodice tikvovki (Cucurbitaceae). Stabljika je dlakava, dugačka i tanka, duga do 3 m i pomoću vitica se penje po drugim biljkama. Listovi su naizmjenični, jednostavni, srcoliki, urezani, ušiljeni i nazubljenih rubova. Cvjetovi su jednospolni, muški i ženski cvjetovi nalaze se na istoj biljci. Čaška je zvonasta i ima pet zuba, vjenčić je građen od 5 bijelih režnjeva veličine iste kao i od čaške, u unutrašnjosti su žućkastozeleni i zelenkastih žilica. Njuška tučka je gola, prašnika ima tri. Rastu u pazušcima listova i po nekoliko ih je skupljeno u grozdaste cvatove, muški cvjetovi su u dugačkim grozdovima, ženski grozdovi su kraći. Cvatu u lipnju i srpnju. Plodovi su sjajne, okrugle bobe veličine graška, dozrijevaju u kolovozu i rujnu kada mijenjaju boju iz zelenu u crnu.

Medonosna je biljka, pčele ju rado posjećuju.

Stanište

Rasprostranjena je u Europi i dijelovima Azije. Raste penjući se preko drugih biljaka na sjenovitim i vlažnim mjestima, u šumama, na rubovima šuma, u grmlju i živicama. Brzog je rasta.

Etimologija

Latinski naziv roda Bryonia potječe od grčke riječi bryo (izdanak), zbog izdanaka koji mnogobrojno izbijaju iz rizoma.^[1] Ime vrste alba znači bijeli. Na stranim jezicima nazivi su white bryony, false mandrake, English mandrake, wild vine, tamus (eng.), Weiße Zaunrübe, Schwarzbeerige Zaunrübe, Schwarzfrüchtige Zaunrübe (njem.), bryone blanche, bryone noire (fr.), brionia bianca (tal.), beli bluščec, črnojagodikasti bluščec (slo.).

Od dvodomnog bljuštaca (Bryonia dioica) razlikuje se prema tome što su zreli plodovi crvene boje, a muški i ženski cvjetovi rastu na zasebnim biljkama.

Upotreba

Otrovna je biljka, posebno korijen koji sadrži glikozide brionin i brionidin. Mliječni sok koji sadrži uzrokuje dermatitis i čireve na koži a kada se konzumira uzrokuje vrtoglavicu, mučninu, povraćanje i oštećenje bubrega, u težim slučajevima grčeve i smrt zbog klijenuti disanja.^[2]

U homeopatiji se koristi za kronične bolesti.

Za životinje na ispaši je otrovna biljka.

Galerija fotografija

Literatura

1. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
2. Zvonimir Maretić, (1986.), Naše otrovne životinje i bilje, Zagreb: Stvarnost
3. Momčilo Kojić, (1986.), Mala korovska flora: priručnik za određivanje korovskih i ruderalnih biljaka, Beograd: Naučna knjiga

Autorska prava fotografija

• Georgi Kunev
• H. Zell
• Georg Schramayr
• Aung
• H. Zell