Bijela gorušica

Karakteristike

Bijela gorušica (Sinapis alba L.) je jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice kupusnjača (Brassicaceae). Stabljika je razgranata, uspravna i visine do 60 cm. Korijen je vretenast, iza sebe ostavlja razmrvljeno tlo. Listovi su perasti razdijeljeni, grubo nazubljenih rubova.  Cvjetovi su žuti, sastavljeni od 4 latice te skupljeni u guste grozdaste cvatove. Cvatu od lipnja do kolovoza. Plodovi su komuške koje su odmaknute od stabljike i vodoravno položene koje sadrže 4-8 svijetložutih sjemenki. Cijela biljka je prekrivena dlačicama.

Dobra je medonosna biljka, pčele posjećuju cvjetove najviše ujutro, sakupljaju blijedožuti nektar koji sadrži oko 18% šećera i pelud. Nakon vrcanja brzo se kristalizira.^[1]

Stanište

Porijeklom je iz Sredozemlja. Prirodno raste na napuštenim mjestima i žitnim poljima, uzgaja se kao kulturna biljka radi proizvodnje sjemena. Razmnožava se sjemenom.

Uzgoj

Gorušicu sijemo u tlo koje prethodno razrahlimo te stavimo malo gnojiva. Niknut će već za tri, četiri dana. Ukoliko je u proljeće rano posijemo brzo će otići u cvat. Otporna je na niske temperature te je sijemo i ujesen. Pogodna je biljka za zelenu gnojidbu. Ne sijemo je jedino na gredicu na koju planiramo zasaditi kupus.

Voli topao i sunčan položaj, no uspijevat će i u polusjeni. Podnosi visoke temperature, međutim suša u vrijeme cvatnje i zriobe može rezultirati smanjenom kvalitetom i količinom sjemena. Premda će rasti na gotovo svim vrstama tla, preferira lagana, dobro drenirana tla bogata dušikom. Nema velikih zahtjeva za hranjivim tvarima. Za optimalan rast potrebno joj je mnogo vlage.

U jesen požutjele komuške ukazuju da su sjemenke sazrele. Očistimo ih te držimo na suhom mjestu.

Etimologija

Latinsko ime roda Sinapis potječe od grčke riječi sinos (šteta) i ops (oko), zbog draženja na suzenje. Ime vrste alba znači bijeli.^[2] Na stranim jezicima nazivi su white mustard (eng.), Weißer Senf (njem.), moutarde blanche, sénevé (fr.), senape bianca (tal.), mostaza blanca, mostaza amarilla (špa.), bela gorčica (slo.).

Nije bliski srodnik crne gorušice (Brassica nigra).

Upotreba

Koriste se mladi listovi koji su oštra okusa, a možemo ih jesti sirove ili kuhane. Sjemenke su ljutkaste, koristimo ih kao začin ili rjeđe kao ljekoviti čaj, samljevene u brašno služe za izradu senfa.^[3] Možemo ih klijati kao klice te koristiti u salatama i sendvičima.

Galerija fotografija

Literatura

1. Filip Šimić, (1980.), Naše medonosno bilje, Zagreb: Znanje
2. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
3. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec

Autorska prava fotografija

• Sanjay Acharya