Alepski bor
Pinus halepensis
Karakteristike
Alepski bor (Pinus halepensis Miller) je zimzeleno stablo iz porodice borovki (Pinaceae). Naraste do 20 metara visine. Deblo i grane su zakrivljene, krošnja je nepravilna, okruglasta ili piramidalna, u starosti nepravilna. Korijenov sustav je jak i dobro razgranat. Kora je u mladosti glatka i srebrnastosiva, kasnije postane crvenkastosmeđa i ispucana. Pupovi su jajasti, prekriveni slobodnim ljuskama koje su bijelog obruba, nisu smolasti. Listovi su igličasti, plavkastozeleni, dugi 6-15 cm, tanki, mekani, glatki, skupljeni po 2 (ili rjeđe po 3). Cvjetovi su jednospolni, cvatu u travnju i svibnju. Muški cvjetovi su crvenosmeđi i valjkasti, ženski su na 1-2 cm dugim drškama i rastu na ovogodišnjim izbojima, češeri su viseći, jajasti, dugi 5-10 cm, široki do 4 cm, u mladosti su u zeleni, kasnije postanu smeđi. Pojedinačni su ili skupljeni po 2-3, uglavnom su viseći, dozrijevaju u jesen druge godine i ostaju na stablu još nekoliko godina. Sjemenke su tamnosmeđe, duge 5-7 mm, okriljene, krilce je dugo oko 2 cm.
U pojedinoj literaturi može se naći podatak da je brucijski bor (Pinus brutia) podvrsta alepskog bora (Pinus halepensis var. brutia).
Stanište
Rasprostranjen je na području oko Sredozemlja, kod nas raste u srednjoj i južnoj Dalmaciji. Raste na skromnim, oskudnim zemljištima, formira čiste ili mješovite sastojine uglavnom na priobalnom području. Prilagođava se raznim tipovima zemljišta i tolerira sušu, pogoduje mu toplina i svjetlost. Uzgaja se u parkovima i nasadima kao ukrasno stablo. Otporan je na jake vjetrove. Razmnožava se sjemenom, brzo raste, živi 150-200 godina.
Etimologija
Latinsko ime roda Pinus staro je ime za borove koje je je bilo u širokoj upotrebi za sve crnogorične biljke, ali isto tako i za biljke koje nemaju veze s porodicom borovki (Pinaceae), kao npr. za rod joha (Alnus) zbog malih češerića.[1] Ime vrste halepensis potječe od Alepa, najnaseljenijeg grada u Siliji, gdje je biljka prvo primjećena.[2] Na stranim jezicima nazivi su Aleppo pine (eng.), Aleppo-Kiefer (njem.), pin blanc de Provence, pin d’Alep (fr.), pino d’Aleppo (tal.), pino de Alepo, pino carrasco (špa.), pinheiro-de-alepo (port.), alepski bor (slo.).
Upotreba
Jestive su sjemenke, iglice se mogu koristiti kao čaj, prokuhani pupovi te unutrašnji dio kore.
Drvo je crvenkastosmeđe, tvrdo i izdržljivo, nalazi primjenu u drvnoj industriji, u prošlosti se koristilo u proizvodnji brodova. Stablo se uzgaja i radi proizvodnje smole, u jednoj sezoni dobivalo se i više od 2,5 kg po stablu.
Galerija fotografija
Literatura
- Laura Mason, (2013.), Pine, London: Reaktion Books
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
- Čedomil Šilić, (1990.), Atlas drveća i grmlja, Sarajevo: Svjetlost
- Emilija Vukićević, (1987.), Dekorativna dendrologija, Beograd: Naučna knjiga
- Paola Lanzara, Mariella Pizzetti, Francesco De Marco, Hugh Young, (1978.), Simon & Schuster’s Guide to Trees: A Field Guide to Conifers, Palms, Broadleafs, Fruits, Flowering Trees, and Trees of Economic Importance, New York: Simon and Schuster
