Zelena pupavka
Amanita phalloides
Karakteristike
Zelena pupavka (Amanita phalloides (Vaill. ex Fr.) Link) je vrsta otrovne gljive iz porodice Amanitaceae. Klobuk je u početku jajolik, kasnije izbočen i naposljetku otvoren, širok 5-15 cm, maslinasto je zelenkaste boje, na rubovima svjetliji. Površina je glatka i sjajna, lako se guli a u mladim primjercima i kada je vlažna je ljepljiva, rub klobuka je gladak, vrlo rijetko s bijelim krpicama. Listići su uvijek bijeli, gusti, široki, mekani, slobodni ili jedva pričvršćeni za stručak, različite duljine. Stručak je bijel, visok do 12 cm, promjera 1-2 cm, u početku je pun, kasnije postaje šupalj, u donjem dijelu je naglašeno gomoljasto odebljan, u gornjem dijelu tanji i tamo se nalazi bijeli, viseći vjenčić koji na starijim gljivama potpuno nestane. Meso je žućkastobijelo, ne mijenja boju na zraku, slatkastog je i neugodnog mirisa, neodređenog ili dobrog okusa. Spore su okruglaste, glatke, otrusina je bijela.
Stanište
Rasprostranjena je u gotovo cijeloj Europi izuzev krajnjeg sjevera, u zapadnoj Aziji i sjevernoj Africi. Staništa su svijetle bjelogorične ili crnogorične šume, možemo je naći ljeti i u jesen, u nizinskim i brdskim područjima. Može se naći u blizini hrasta, kestena, graba, breze itd.
Etimologija
Latinski naziv roda Amanita dolazi od grčke riječi amanites (gljiva). Ime vrste phalloides znači falusnog oblika, složenica je grčkih riječi phallos (falus) i eidos (oblik, forma). Na stranim jezicima nazivi su death cap (eng.), Grüne Knollenblätterpilz, Grüne Gift-Wulstling (njem.), amanite phalloïde, oronge verte, calice de la mort (fr.), tignosa verdognola, angelo della morte, ovolo bastardo (tal.), oronja verde, canaleja, hongo de la muerte, oronja mortal, cicuta verde (špa.), cicuta verde (port.), zelena mušnica (slo.).
Upotreba
Zelena pupavka jedna je od najotrovnijih gljiva čija se otrovnost ne smanjuje niti termičkom obradom ili sušenjem. Smrtonosna količina je 20 grama svježe gljive.[1] Prvi simptomi trovanja osjete se 14-18 sata nakon konzumiranja, osobu muči proljev, mučnina, povraćanje i jaki bolovi u trbuhu. Kasnije dolazi do zatajenja jetra i bubrega, javlja se jaka žutica s krvarenjima i zatajenje srca, smrt može nastupiti 6-14 dana nakon trovanja.
Galerija fotografija
Literatura
- Giuseppe Pace, (1981.), Atlas gljiva, Zagreb: Prosvjeta
- Matija Josipović, (2012.), Gljive – vodič za prepoznavanje, Rijeka: Leo-commerce
- Romano Božac, (1989.), Gljive naših krajeva, Zagreb: Grafički zavod Hrvatske