Slanovitac
Prasium majus
Karakteristike
Vazdazeleni slanovitac (Prasium majus L.) je vazdazelena trajna biljka iz porodice usnača (Lamiaceae). Stabljika je razgranata, uspravna ili slabo uzdižuća, u osnovi drvenasta, u gornjem dijelu zeljasta, gola ili slabo dlakava. Naraste oko 1 metar visine, premda može i više. Kora je u početku sivožućkasta, kasnije postane sivosmeđa. Listovi su nasuprotni, tamnozeleni i sjajni, ovalni, ušiljeni, nazubljenih rubova, dugi 2-5 cm, široki 8-20 mm. Donji listovi nalaze se na peteljkama dugim 10-18 mm, gornji listovi su sjedeći. Cvjetovi su pojedinačni, dugi do 2 cm, nalaze se u pazušcima listova, skupljeni su u grozdaste cvatove. Vjenčić je bijele ili blijedoljubičaste boje, dvousnat, donja usna prekrivena je crvenim točkicama. Čaška je dvousnata i ušiljenih zubaca. Prašnika ima četiri, antere su ljubičastosmeđih boja. Cvate od siječnja do svibnja. Plod je kalavac koji se raspada (kala) na 4 plodića, u početku je svijetlozelen, dozrijevanjem postaje sjajno crn.
Stanište
Rasprostranjen je u području oko Sredozemlja, u južnoj Europi, jugozapadnoj Aziji i sjevernoj Africi. Kod nas je ima u primorskom području, no ne podnosi zaslanjenje zemljišta. Raste na sunčanim, toplim i suhim mjestima siromašnim dušikom, na kršnim mjestima, nalazi se uz rubove polja i uz puteve od nizina do 600 m nadmorske visine.
Etimologija
Naziv roda Prasium je kod Dioskorida i drugih antičkih autora kao prasion bilo ime za vrste roda marulja (Marrubium).[1] Vjerojatno potječe od prasinus (zelen). Ime vrste majus komparativ je pridjeva magnus (velik) za srednji rod. Na stranim jezicima nazivi su white hedge-nettle, great hedge-nettle (eng.), Großer Klippenziest (njem.), épiaire des brisants (fr.), the siciliano (tal.), chugal (špa.).
Izvorno je vrstu 1753. prvi opisao Carl Linnaeus i u svom radu Species Plantarum napravio je razliku između manje i veće vrste (P. majus i P. minus). Danas se smatraju istom vrstom, te je slanovitac jedina vrsta u rodu.
Upotreba
Jestivi su mladi izboji, bogati su vitaminom C, K i antioksidansima.
Galerija fotografija
Literatura
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
- Toni Nikolić, Sanja Kovačić, Mirko Ruščić, Milenko Milović, Vanja Stamenković, Darko Mihelj, Nenad Jasprica, Sandro Bogdanović, Jasenka Topić, (2008.), Flora jadranske obale i otoka – 250 najčešćih vrsta, Zagreb: Školska knjiga d.d.