Oštrodlakavi šćir

Karakteristike

Oštrodlakavi šćir (Amaranthus retroflexus L.) je jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice (Amaranthaceae). Stabljika je uspravna, dlakava, jednostavna ili razgranata, debela, izbrazdana, u gornjem dijelu prekrivena gustim, vrlo kratkim dlakama i pri vrhu je povijena, naraste do 100 cm visine. Korijen je dubok i crvenkast. Listovi su naizmjenični, ovalni, rombični ili duguljasti, dugi 3-8 cm, cjelovitog i valovitog ruba, ušiljeni, smješteni su na oko 1,5-5 cm dugim dlakavim peteljkama. Cvjetovi su jednospolni, jednodomni, mali, zeleni, skupljeni u guste, kratke i razgranate klasaste cvatove od kojih je vršni klas najduži. Rastu iz pazušca listova ili na vrhovima stabljika. Prašnika ima 5. Cvatu od lipnja do rujna. Plod je blago naboran, postrane spljošten oraščić koji sadrži jednu crnu i sjajnu sjemenku. Jedna biljka proizvede 1000 – 5000 sjemenki^[1] koje zadržavaju sposobnost klijanja i nakon 40 godina.^[2] Svježe sjeme je slabo klijavo, no sljedeće godine u kasno proljeće, kada imaju puno topline, sjemenke lako proklijaju i niču.

Stanište

Prirodno je rasprostranjen na području Sjeverne Amerike no danas je raširen po cijelom svijetu. Kod nas se smatra invazivnom, a prvi puta je zabilježen sredinom 19. stoljeća u poljima u Dalmaciji. Raširen je korov na toplim i suhim staništima i na pjeskovitom ili plodnom i humusnom tlu bogatom dušikom. Raste na zapuštenim zemljištima, oranicama, u vrtovima, uz puteve. Svojim brzim, krupnim rastom kada se ljeti javlja u velikom broju na oranicama zasjenjuje usjeve i smanjuje im urod a prijenosnik je nekih vrsta nematoda, insekata i bolesti.^[3]

Etimologija

Latinski naziv roda Amaranthus potječe od grčkih riječi a (ne) i maraino (venem), upućuje na kožasti cvjetni omotač koji ne vene.^[4] Ime vrste retroflexus složenica je riječi retro (nazad) i flexus (zakrivljen), zbog izgleda cvijeta. Na stranim jezicima poznat je kao redroot pigweed (eng.), Zurückgebogene Amarant (njem.), amaranto comune (tal.), amarante réfléchie (fr.), navadni ščir, srhkodlakavi ščir (slo.).

Upotreba

Jestivi su mladi listovi i sjemenke. Listovi se mogu jesti sirovi, no poželjno ih je kuhati i vodu baciti zbog velikog sadržaja oksalata. Sadrže 135-185 mg% vitamina C, oko 13 mg% karotina. Sjemenke se također mogu jesti sirove ili se prže i dodaju salatama ili žitnim pahuljicama za doručak. Sjemenke sadrže 41% škroba, 19% bjelančevina, 8% masnog ulja, 2% šećera, 11% celuloza i malo trjeslovina.^[5]

Galerija fotografija

Literatura

1. Mira Knežević, (2006.), Atlas korovne, ruderalne i travnjačke flore, Osijek: Poljoprivredni fakultet
2. Nada Hulina, (1998.), Korovi, Zagreb: Školska knjiga
3. Taib Šarić, (1991.), Atlas korova: 100 najvažnijih vrsta korovskih biljaka u Jugoslaviji, Sarajevo: Svjetlost zavod za udžbenike i nastavna sredstva
4. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
5. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
6. Toni Nikolić, Božena Mitić, Igor Boršić, (2014.), Flora Hrvatske: invazivne biljke, Zagreb: Alfa