Lovor višnja
Prunus laurocerasus
Karakteristike
Lovor višnja (Prunus laurocerasus L.) je zimzeleni grm ili manje stablo iz porodice ruža (Rosaceae). Većinom raste do 5 metara mada postoje i znatno veći primjerci. Kora je sivosmeđa. Listovi su spiralno raspoređeni, duguljasti, pri osnovi okrugli ili klinasti, ušiljenog vrha, na licu tamnozelene boje, kožasti i sjajni, naličje je svjetlije. Cvjetovi su bijeli, nalaze se na peteljki dugoj 0,5-1 cm skupljeni u do 15 cm dugim grozdovima. Cvatu u travnju i svibnju oko 20-tak dana. Nakon uspješnog oprašivanja u ranu jesen stvaraju se okruglasti, crni plodovi projera oko 8 mm koje rado jedu ptičice.
Stanište
Samoniklo raste na području istočne Europe i u Maloj Aziji, od Srbije i Albanije pa sve do Turske. Često se sadi kao ukrasni grm, pojedinačno ili u skupinama ili kao gusta živica u dvorištima i parkovima. Prilagodljiva je vrsta te joj odgovara i sunčano i sjenovito mjesto a kako dobro tolerira onečišćenje okoliša prikladna je za gradsku okolinu. Otporna je na mraz, prikladna je za sadnju i kao zaštita od naleta vjetrova. Jako dobro podnosi orezivanje i može ju se orezati u željeni oblik. Kada se odreže do osnove brzo stvara nove izboje iz panja. Razmnožava se sjemenom, korijenovim izdancima, položenicama, reznicama i cijepljenjem.
Od više formi napominjemo:
- “Serbica” (P. laurocerasus var. serbica) – listovi su jajasti, grm je uspravnog rasta
- “Schipkaensis” – listovi su cjeloviti, dugi 5-12 cm
- “Fiesseriana” – listovi su lancetasti, dugi oko 12 cm, široki 3 cm, valovitih rubova
Etimologija
Latinski naziv roda Prunus upotrijebio je Carl Linnaeus 1737. Porijeklo mu je grčka riječ proumnon, te označava stablo šljive.[1] Ime vrste laurocerasus dobila je zbog sličnosti lista lovoru a plodova višnji. Na stranim jezicima nazivi su cherry laurel, common laurel (eng.), Lorbeerkirsche, Pontische Lorbeerkirsche, Kirschlorbeer (njem.), laurier-cerise, laurier-amande (fr.), lauroceraso, laurel cerezo (špa.), lovorikovec (slo.).
Upotreba
Svi dijelovi biljke su otrovni, sadrže amigdalin koji se razgrađuje u cijanovodičnu kiselinu, pogotovo sjemenke bobica. Cijanovodična kiselina svojom gorčinom daje miris bademima i njenim trovanjem dolazi od povraćanja, lupanja srca, gušenja i smrti koja može nastupiti u roku jednog sata.[2] Listovi sadrže toksične glikozide koji ju štite od biljojeda.[3]
Galerija fotografija
Literatura
- Umberto Quattrocchi, (2012.), CRC World Dictionary of Medicinal and Poisonous Plants: Common Names, Scientific Names, Eponyms, Synonyms, and Etymology, Florida, SAD: CRC Press
- Zvonimir Maretić, (1986.), Naše otrovne životinje i bilje, Zagreb: Stvarnost
- Nada Hulina, (2011.), Više biljke – stablašice: sistematika i gospodarsko značenje, Zagreb: Golden marketing
- Emilija Vukićević, (1987.), Dekorativna dendrologija, Beograd: Naučna knjiga