Preskoči do glavnog sadržaja

Jakobov staračac

Senecio jacobaea

Karakteristike

Jakobov staračac (Senecio jacobaea L.) je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice glavočika (Asteraceae). Stabljika je uspravna, od sredine razgranata, rijetko dlakava. Naraste do 100 cm visine. Korijen je vretenast, razgranat. Listovi su naizmjenični, dvostruko perasto razdijeljeni na linearne, sjedeće segmente. Cvjetovi su dvospolni, zlatnožuti, promjera 15-25 mm, skupljeni u gronjaste cvatove na vrhovima stabljike i grančica. Čine ih središnji cjevasti cvjetovi i rubni jezičasti cvjetovi, plodnica je podrasla. Glavice su obavijene ovojem ljuskavih listića. Cvatu od lipnja do listopada. Plod je roška s papusom.

Stanište

Rasprostranjen u cijeloj Europi i dijelovima Azije. Raste često uz puteve, na oranicama, livadama, zapuštenim zemljištima. Razmnožava se većinom sjemenom no u slučajevima kada se njome hrani gusjenica Tyria jacobaeae koja jede cvjetove i listove, biljka se razmnožava i pupovima koje tjera iz korijena.[1]

Etimologija

Ime roda Senecio vuče porijeklo od latinske riječi senex (starac), jer vrste brzo procvatu i dolazi do izražaja bijeli papus koji podsjeća na starčevu bradu i sijedu kosu. Ime vrste jacobaea odnosi se na dan sv. Jakoba (20. srpanj), kada počinje cvjetati ova biljka a taj dan je u starim kalendarima važio kao početak kosidbe livada.[2] Na stranim jezicima nazivi su ragwort, ragweed, stinking willie, tansy ragwort, benweed (eng.), Jakobs-Greiskraut, Jakobs-Kreuzkraut (njem.), séneçon de Jacob, séneçon jacobée (fr.), senecione di San Giacomo (tal.), hierba de Santiago, hierba cana (špa.), šentjakobov grint, šmarni križ (slo.).

Upotreba

Otrovanja staračcem opsežno istražena u domaćih životinja, bolest je poznata pod nazivom senecioza. Biljka sadrži pirolizidinske alkaloide koji štetno djeluju na jetru i probavne organe. Životinje se otruju na ispaši, jedu je kada je druga trava oskudna ili je jedu u sijenu, osušenu i pomiješanu s drugim biljkama. [3]

Dobra je medonosna biljka, pčelama daje nektar i pelud[4] no na Novom Zelandu zabilježena je pojava otrovnog meda čiji se uzrok pripisuje upravo ovoj vrsti koja je tamo čest korov.[5]

Galerija fotografija

Pregled lokacija